Connect with us

Društvo

Hürtgenwald – šuma koja pamti rat, tišinu i ljude koji su preživeli

Srbija UŽIVO

OBJAVLJENO

-

Foto: Stojan Maleš

Postoje mesta koja ni osam decenija kasnije nisu završila rat.

Ne zato što se još puca, već zato što se još pamti.

Hürtgenwald, šumovito područje u zapadnoj Nemačkoj, na granici sa Belgijom, danas deluje mirno. Mala sela, uredne kuće, šuma koja šušti na vetru. Ali ova tišina je varljiva. Ispod svakog koraka, ispod svakog drveta, leži istorija jednog od najkrvavijih i najbesmislenijih poglavlja Drugog svetskog rata na zapadnom frontu.

Bitka koja je progutala desetine hiljada ljudi

Između septembra 1944. i februara 1945. godine, u Hürtgenwaldu se vodila bitka kakvu ni saveznici nisu očekivali. Gusta šuma, loše vreme, mine, artiljerija i nepristupačan teren pretvorili su ovo područje u smrtonosnu zamku.

Prema istorijskim izvorima, američka vojska je u ovoj bitci imala oko 33.000 žrtava – poginulih, ranjenih, nestalih i zarobljenih. Neki vojni istoričari navode da, ako se uračunaju promrzline, bolesti i iscrpljenost u ekstremnim uslovima, ukupan broj američkih gubitaka dostiže i do 55.000 ljudi.

Ni nemačke snage nisu prošle bolje – procenjuje se da su imale oko 28.000 stradalih vojnika.

Brojke su ogromne. Ali brojke ne mogu da objasne strah.

Civili oni o kojima se najmanje govori

Za razliku od nekih drugih bojišta, tačan broj stradalih civila u Hürtgenwaldu nikada nije precizno utvrđen. Razlog je jednostavan, ovo nije bio jedan grad, već čitav region pretvoren u front.

Sela su spaljivana, crkve rušene, kuće nestajale preko noći. Ljudi su se skrivali u podrumima, šumama, improvizovanim skloništima. Bežali su od svih – jer svaki dolazak vojske značio je novu opasnost.

„Sve je gorelo“, rekao mi je Alfred, osamdesetsedmogodišnjak iz ovog kraja.
„Krili smo se od svih vojski.“

Iriš I Alfred – Foto: Stojan Maleš

Te reči izgovara tiho. Bez patetike. Ali u očima mu se vidi da rat nikada nije zaista otišao.

Gost u kući svedoka vremena

Nekoliko dana bio sam gost u Alfredovoj kući, u jednom od sela nadomak Hürtgenwalda. Miran, dostojanstven čovek. Zajedno sa svojim komšijom Irišem, pomogao mi je da razumem ovo mesto onako kako se ne može razumeti iz knjiga.

Alfred mi je pokazao svoje albume. Na fotografijama srušena crkva, njeno kasnije obnavljanje, porušene kuće, vojnici, civili. Na jednoj fotografiji vidi se i jasno streljanje. Bez objašnjenja. Bez komentara. Samo trenutak uhvaćen zauvek.

Detalj iz Alfredovog albuma

Groblja bez pobednika

Obišli smo nekoliko vojnih grobalja u okolini Hürtgenwalda. Neka su nemačka, neka saveznička, a jedno i rusko. Redovi krstova stoje mirno, bez obzira na uniformu koju su ti ljudi nekada nosili.

Foto: Stojan Maleš

Ovde nema pobednika.
Samo mrtvi.

Foto: Stojan Maleš

Na nadgrobnim pločama često stoje godine koje se jedva razlikuju mladi životi, prekinuti u šumi koju nisu ni poznavali.

Vogelsang – kamen kao upozorenje

Kreisleitertagung auf der Ordensburg Vogelsang vom 22.-29.04.1937 Foto: Wikipedia

Nedaleko od Hürtgenwalda nalazi se i Vogelsang, monumentalni kompleks izgrađen u vreme nacističke Nemačke. Ovde su se školovali oficiri, ne samo vojno, već i ideološki. Adolf Hitler je dolazio ovde.

Vogelsang Danas – Foto: Stojan Maleš

Danas Vogelsang više nije simbol moći. Danas je upozorenje. Hodnici od kamena, masivne građevine i ogromni platoi stoje kao svedočanstvo jedne ideologije koja je verovala da je večna, a završila u ruševinama.

Schmidt, sela i obnova

Posetili smo i Schmidt, jedno od sela koje je tokom rata gotovo potpuno uništeno. Danas je obnovljeno, mirno, tiho. Ali rat se ovde ne zaboravlja – on se pamti kroz priče starijih, fotografije i mesta na kojima se zastane bez reči.

Tišina koja govori više od svega

Ovaj tekst ne bi postojao bez Alfreda i njegovog komšije Iriša. Bio sam njihov gost. Delili su sa mnom sećanja koja nisu laka. Pokazali su mi da Hürtgenwald nije samo istorijska činjenica, već rana koja je zarasla, ali nikada nije nestala.

Hürtgenwald danas ne viče. On šapuće.

I samo oni koji su spremni da zastanu i slušaju, mogu da čuju.

Autor: Stojan Maleš

Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Najčitanije